Dolaskom pandemije u velikom broju tvrtki značajno se promijenio način rada.
Primjerice, rad na daljinu postao je uobičajena pojava, baš kao i tzv. hibridni način rada koji predstavlja kombinaciju dolazaka u ured i rada od kuće, selekcijski procesi i onboarding se sve češće odvijaju u virtualnom okruženju, itd.
Nakon dvije godine tijekom kojih smo posao odrađivali u ponešto drugačijim okolnostima nego ranije, možemo ustvrditi kako se neki poslovi mogu obavljati čak i kada zaposlenici ne sjede u uredima.
Fokus se s količine pomaknuo na kvalitetu rada, a s tom promjenom perspektive počela su se otvarati pitanja kao što su ‘Je li nužno da zaposlenici rade osam sati dnevno?’, ‘Postoje li druge, bolje mogućnosti rada u kojima će radnici ostati jednako efikasni, ali i dobiti više vremena za privatni život?’ i ‘Može li se ikako poboljšati taj famozni work-life balance?’.
Kako bismo saznali ‘kako dišu’ hrvatski građani, MojPosao je proveo istraživanje na preko 1.100 ispitanika o tome jesmo li spremni i pod kojim uvjetima preraspodijeliti svoje osmosatno radno vrijeme.
Većina ljudi želi skratiti radno vrijeme i broj radnih dana
Velika većina građana (70 %) koji su sudjelovali u istraživanju ima ‘klasično’ radno vrijeme – 5 dana u tjednu, odnosno 40 sati tjedno.
Kada bi postojala opcija skraćivanja radnog vremena, velika većina radnika koji sad rade „klasično“ radno vrijeme (70 %) odabrala bi rad po principu ‘četiri dana tjedno, po osam sati, dok bi 27 % i dalje radilo pet dana u tjednu, ali po šest sati dnevno. Zanimljivo je da 2 % ljudi ne bi mijenjalo svoje 40-satno radno vrijeme.
Ako ne bi postojala mogućnost smanjivanja broja radnih sati u tjednu, većina radnika, njih 59 %, zadržala bi uobičajen način rada – pet dana po osam sati dnevno, no čak 41 % zaposlenih bi rado tih 40 sati ‘ugurali’ u četiri radna dana, iako bi to značilo da dnevno rade i po deset sati.
Kraće bismo radili, ali ne za manju plaću
Prema istraživanju, iako nam se ideja o skraćivanju radnog tjedna dopada, na nju ne bismo pristali pod svaku cijenu. Primjerice, po cijenu smanjivanja naše plaće.
Tri četvrtine Hrvata (72 %) ne bi pristalo na skraćivanje radnog vremena kada bi ono dolazilo u kombinaciji s nižom plaćom jer, kako kažu, ‘isti posao obavili bi u manje vremena, a plaća im je ionako preniska i ne bi mogla pasti niže’.
S druge strane, svaka četvrta osoba bi pristala na nešto nižu plaću ako bi se radni tjedan skratio na četiri dana, dok bi sličan broj ljudi radio za manju plaću ako bi do nje došao radeći 6 sati u danu, tijekom pet radnih dana tjedno.
Produktivni smo 5 do 6 sati dnevno
Skraćenje radnog tjedna i obrazloženje kako bi obavili isti posao u manje vremena svoje uporište ima i u informaciji kako su ispitanici, prema svojim riječima, produktivni pet do šest sati u danu (61 %). Manje od petine radnika (18 %) produktivno je sedam do osam sati dnevno, dok ih je 15 % produktivno četiri sata ili čak i manje. Mali je dio ispitanika produktivno više od osam sati dnevno.
Ovi podaci ne čude imajući u vidu kako, prema istraživanju, ispitanici u prosjeku sat i pol dnevno potroše na pauzama (za ručak, za kavu, u druženju s kolegama, pregledavanju društvenih mreža i slično).
Bez obzira na to što im je produktivnost u prosjeku tek šest sati dnevno, uz skraćeni radni tjedan ispitanici su sigurni kako bi mogli održati povećanu razinu dnevne produktivnosti kroz duži period (95 %), tek je mali broj onih (5 %) koji smatraju kako bi se produktivnost smanjila.
